7 fraza koje treba da zaboravimo – ako želimo da napredujemo u poslu i životu

not-to-do-list1

Ovaj tekst je zbirka fraza koje svakodnevno koristimo na poslu i van posla, a koje su, koliko god benigno delovale, izvor samoograničenja koje nas sprečava da napredujemo, da se osamostaljujemo i razvijamo. Sumnjam da postoji iko ko se rodio imun na njih. Ja definitivno nisam, zato me toliko i pogađaju. Zato sam i rešila da ovo napišem i objavim – ako sam ih javno osudila, biće me previše sramota da ih ponovo izgovorim.

Pera sigurno zna šta radi

Ako ti je makar palo na pamet da Pera ne zna šta radi, velika je verovatnoća da je baš to slučaj. OK, nemoj uvrediti Peru i reći mu da je budala, ali ga slobodno pitaj kako zna da je baš njegov način najbolji i koje je još načine razmotrio. Možda oboje saznate nešto novo i zajedno dođete do nekog boljeg rešenja.

*Ovo važi i u slučajevima kada ti je Pera nadređen ili stariji kolega

“Zašto to tako izgleda?”

“Pera je eksplicitno tako zahtevao.”

“Je l’ tebi to ima smisla?”

“Pa ne, ali valjda Pera zna šta radi.”

“…”

Uvek smo to tako radili

Pa šta ako smo to oduvek tako radili? Verujem da je u nekom momentu rečenica “Pa, oduvek smo kupovali i prodavali ljudska bića kao robove…” bila istinita, ali to je ne čini ništa manje strašnom. Jedini način da se napreduje je da se stvari menjaju. Pa šta ako boli?

“Zašto šaljemo te izveštaje svake nedelje? Kome to uopšte koristi?”

“To su nam tražili.”

“Možda postoji neki efikasniji način da im se dostave te informacije?”

“Da, ali uvek smo ovako radili.”

“…”

Nije to moj posao

Ovo možeš da pomisliš ili izgovoriš samo u slučajevima tipa: zaposlen si kao medicinski tehničar, a neko od tebe traži da obaviš rekonstrukciju mitralnog zaliska. Prestani da gledaš šta je tačno u opisu tvog posla, pomozi ljudima oko sebe i nauči nešto novo.

*Pazi da pritom ne povrediš sebe, kolege i organizaciju (emocionalno, fizički ili materijalno)

“Šta se događa?”

“Nema interneta, admin nije tu.”

“Zašto ne pozoveš provajdera da vidiš kako to može da se reši?”

“Nije to moj posao.”

“…”

Moja omiljena:

Država / menadžment treba to da reši

Inherentna ljudska težnja je da izbegavamo neprijatne situacije dok ne eskaliraju. Ako smo nezadovoljni žalimo se jedni drugima, a ne onima koji mogu da nam reše problem. Ako se i požalimo, činimo to vrlo suptilno, a u sebi vrištimo. Čekamo da neka tamo vlada ili neki tamo menadžment vide šta nam fali, pa da nam to daju. Znam da je teško promeniti nešto što nam je usađeno toliko duboko u odgoj, ali hajde da se složimo oko jedne vrlo očigledne stvari: ako nam nešto smeta, jedini način da se to zagarantovano NE reši je da po pitanju toga ne radimo ništa konstruktivno.

“Ljudi iz moje zgrade bacaju smeće kroz prozor… To država treba nekako da reši!”

“…”

Još neki ‘kandidati’ koji iritiraju ljude oko mene:

Većina misli da…

Moj kolega, zovimo ga Stefan za potrebe ovog teksta, a još pre zato što mu je to ime, naročito je osetljiv na ovu frazu. Stefana veoma nervira ova fraza zato što se gotovo nikada ne izgovara u kontekstu rezultata neke statistike koja oslikava šta misli većina, ali se zato koristi za sakrivanje iza neimenovane gomile kada ne želimo ili ne možemo da pravilno argumentujemo sopstveno mišljenje. Koliko često vi koristite ovu frazu?

To je teško u praksi

Drugi kolega, koji mi nije zapravo kolega, nego više savetodavac, često se nalazi u ulozi savetodavca. Kao odgovor na neke savete dobija frazu “Da, ali to je teško u praksi.” Ovo je jedna velika istina! Naravno da je teško primeniti nešto u praksi, pogotovo ako iziskuje promene, a svi znamo koliko su promene teške. Teško je početi vežbanje posle novogodišnjeg i božićnog prejedanja, a kamoli ‘agilizovati’ jednu tradicionalnu organizaciju. Ali, ako ste već uvideli da je neka promena potrebna, hoćete li dozvoliti da vas zaustavi to što je nešto teško u praksi?

Niko mi nije rekao

“… to je kao kada bi proizvođač automobila napravio auto u kojem vazdušni jastuci izleću u nasumičnim momentima, i prodavao ga tako dok mu kupci ne kažu da ne žele da vazdušni jastuci izleću u nasumičnim momentima… ko bi to uopšte kupio?”, reče, otprilike, moj kolega na temu šta se sve ne sme raditi u razvoju softverskih proizvoda. Simpatično je to što je taj kolega dovoljno mlad da mu se ovakav izgovor može i oprostiti, pa ipak, on ga je izdvojio kao “major no-no”. Kada ste vi poslednji put izgovorili ovako nešto?

Da rezimiram:

Ako malo bolje pogledate, verovatno ćete shvatiti da su ove fraze samo šarene zamene za “Mrzi me da se cimam.” Zato i jesu opasne, jer svi znamo da bez ‘cimanja’ nema napretka. Da li imate neku da dodate?

Follow Ana Marija Ćirić:

Ana Marija je večiti štreber i trudi se da svaki dan nauči nešto novo. Voli agile, jer voli kad mozgovi sarađuju na svakom koraku. Voli životinje. Puna je mišljenja, pa je rešila da ga podeli na blogu.